Uvođenje promjene u organizaciju – Kako provesti promjenu

Nastavno na prethodna dva bloga gdje sam govorila općenito o promjenama u organizacijama i nakon toga o preduvjetima koji su potrebni da se promjena provede, u ovom testu ću se osvrnuti na korake kojima se može doći do uspješne implementacije promjene prema autorima Harvard business essentials – Managing Change and Transition-a.

Iako je poražavajući postotak potpuno uspješnih implementacija promjena (svega 10%) promjene su neophodne. Autor Managing change and transition Richard Luecke, navodi zapažanja i zaključe profesora M Beer-a, R. Eisenstat-a i B Spector-a kao i zapažanja GM Management Development Center-a i R. Schaffer-a i H. Thomson-a.

Iskustva i zapažanja sažeti su u sedam koraka kojima se dolazi do uspješno implementirane promjene. Koraci su redom opisani:

Prepoznavanje poslovnih problema i njihovih rješenja kroz predani zajednički rad

Ovaj prvi korak je nužan jer daje odgovor svakom zaposleniku „Zašto nam je potrebna promjena?“. Tek kada se svaki sudionik promjene može poistovjetiti s problemom, lakše može i pristupati rješavanju istoga. Slijedeći odgovor koji bi trebalo proizaći iz prve faze implementacije promjene je odgovor na pitanje „Kako ćemo provesti promjenu?“. U kreiranju odgovora na ovo pitanja također je esencijalno da sudjeluju svi članovi tima koji će direktno provoditi promjenu. Osim što ih se tako motivira, zaposlenici se obvezuju da će sudjelovati u rješenju koji su sami predložili.

Kreiranje zajedničke vizije organizacije i upravljanja konkurentnošću

Zaposlenici koji su direktno zaduženi za implementaciju promjene moraju imati jasnu viziju o istoj. Također, potrebno je da zajedno s timovima artikuliraju promjenu s jasnim odgovorom na pitanja:

  • Kako promjena direktno poboljšava poslovanje?
  • Kakve koristi imaju zaposlenici od poboljšanja poslovanja?

Prema J. Kotter-u vizija promjene mora biti efektna i trebala bi posjedovati niže navedene karakteristika:

  • Trebala bi opisivati željenu budućnost – opisivati ono što bi zaposlenici bili sretni imati ovaj tren da imaju tu mogućnost
  • Trebala bi biti uvjerljiva – biti toliko bolja od trenutnog stanja da bi zaposlenici rado uložili dodatni napor i žrtvu za njeno provođenje
  • Trebala bi biti realistična
  • Trebala bi biti fokusirana
  • Trebala bi biti fleksibilna – omogućiti izmjene uslijed promjenjivih okolišnih okolnosti
  • Trebala bi biti jasna – biti dovoljno jasna da se može komunicirati na svim nivoima organizacije s razumijevanjem

Definiranje vodstva

Prema Beer-u, Eisenstat-u i Spector-u učinkoviti lideri imaju tri važne osobine:

  • Istinski vjeruju da je revitalizacija ključ konkurentnosti i da će fundamentalna promjena značajno utjecati na konačni rezultat revitalizacije – i to jasno i glasno artikuliraju
  • Svoje uvjerenje artikuliraju u obliku vjerodostojne i uvjerljive vizije
  • Posjeduju izvrsne vještine ophođenja s ljudima i organizacijsko-operativne vještine kako implementirati viziju. Prema Beer-u, jedino lideri koji imaju veliko iskustvo u operativnom menadžmentu su sposobni uspješno provesti viziju do kraja. Nedostatak ovih kompetencija uveliko ugrožava implementaciju promjene.

Fokusiranje na rezultat a ne na pojedine aktivnosti

Prema R.H.Schaffer-u i H.A.Thomson-u (“Successful Change Programs Begin with Results”) najbolja implementacija promjene desila se kada su se s programa usmjerenih na aktivnosti fokusirali na mjerljivo kratkoročno poboljšanje učinka. Inkrementalnim poboljšavanjem procesa s malim fokusiranim grupama i mjerljivim rezultatima postižu se bolji rezultati. Na njihovom primjeru implementacije vođene ovom premisom nakon tri godine implementacije rezultati su bili duplo bolji od očekivanih i organizacija je usvojila promjene spontano, bez ikakvog otpora – zaposlenici su vidjeli mjerljiva poboljšanja u svom svakodnevnom poslovanju.

Kreiranje promjene na periferiji organizacije, omogućavanje širenje promjene u druge odjele bez pretjeranog forsiranja “Top-down”

Velike tzv „Big Bang“ implementacije promjena povijesno su se pokazale kao loše. Uspješno provođenje promjene unutar jednog odjela organizacije, širenje tzv „dobrog glasa“ kroz organizaciju i organskog prihvaćanja promjene u drugim odjelima, pokazalo se kao puno uspješniji pristup implementaciji. Prema Rogers-u veća vjerojatnost uspjeha implementacije može se očekivati ako planirana promjena ima slijedeće karakteristike:

  • Jasno artikulirane prednosti naspram trenutnog „statusa qou“
  • Kompatibilnost s jasno ukorijenjenim vrijednostima, potrebama i iskustvima zaposlenika na koje se direktno odnosi
  • Jasno definirane zahtjeve promjene
  • Mogućnost eksperimentiranja/testiranja promjene u malom opsegu
  • Mogućnost promatranja/testiranja promjene u promijenjenim (poslovnim) okolnostima

Institucionaliziranje uspjeha kroz formalna pravila, sustave i strukture

Nakon dugotrajnog i uspješnog obavljenog posla implementacije promjene potrebno je istu integrirati unutar procesa organizacije. Ovaj korak je neophodan i jedini je način da promjena dugotrajno zaživi unutar organizacije.

Praćenje i prilagodba strategije potencijalnim problemima nastalim tijekom procesa promjene

Proces promjene nije linearan. Postoji velika vjerojatnost da će tijekom implementacije doći do promjene/modifikacije originalnoga plana. Potrebno je voditi računa da se promjene adekvatno provedu kroz strategiju.

Uvođenje promjene u organizaciju – Kako se pripremiti za promjenu

Nastavno na moj predhodni blog u kojemu prolazim kroz osnovne pojmove uvođenja promjene u nekoj organizaciji referirajući se na knjigu Managing Change and Transition“ Harvard Business School Press-a u ovom blogu sam zabilježila svoje natuknice iz knjige vezane uz preduvijete za provođenje iste.

Pa krenimo redom.

Osnovni preduvjeti za primjenu i provedbu promjene unutar organizacije prema autorima knjige su:

  1. Postojanje učinkovitih i respektiranih lidera
  2. Postojanje osobne motiviranosti zaposlenika organizacije za promjenom
  3. Postojanje ne-hijerarhijske strukture organizacije u kojoj su zaposlenici naučeni na kolaborativni (zajednički) rad

Pravo pitanje je kako to postići? Autori knjige dali su neka zanimljiva promišljanja.

Odgovor na prvo pitanje je dosta jednostavan. Lidere na vodećim pozicijama koji nemaju učinak i poštivanje tima potrebno je maknuti s tih pozicija. Nema drugog rješenja. Dokazano je iz više perspektiva da takvi lideri daju loš učinak na organizaciju. Organizacija može imati izvanredne financijske uvijete, ugodno okruženje za rad i omogućiti zaposlenicima razne načine kako zadobiti njihovu lojalnost ali loši voditelji će prvo otjerati najbolje zaposlenike i samim tim pogoršati motiviranost ostatka tima. Loši lideri su najčešće neefikasni u motiviranju zaposlenika, pogotovo za prihvaćanjem i sudjelovanjem u promjenama. Na vodeće pozicije potrebno je zaposliti učinkovite i poštovane lidere koji će pripremiti organizaciju na promjenu i koji će zajedno sa svojim timom biti sposobni tu istu promjenu iznjedriti.

Odgovor na drugo pitanje, prema autorima, zahtjeva malo dužu elaboraciju. Jedna od mogućnosti kako se može potaknuti motiviranost za promjenom proizlazi iz trenutnog nezadovoljstvom situacijom u kojoj se organizacija nalazi. Što je nezadovoljstvo veće motiviranost je također veća. „Status qou“ može u organizaciji kod pojedinaca izazvati poriv za promjenom ili zadržavanje istoga. Potrebno je jasno artikulirati organizaciji da je „status qou“ dokazano nazadovanje a ne stagnacija u trenutnim tržišnim okolnostima i da jedino promjena dovodi do napretka.

Tzv status organizacije „change or die“ može biti uspješan motivator za dosta uspješnih provedbi promjene unutar organizacije. Da li zbilja mora doći do tog scenarija? Prema profesoru M. Beer-u nije potrebno da se organizacija nalazi u tzv spirali smrti da bi prihvatila i provela promjenu. Vjeruje da lideri promjene mogu na vrijeme upozoriti menadžment na svoju zabrinutost situacijom i da svi zajedno mogu planski pristupiti promjeni kroz četiri pristupa:

  1. Potrebno je iskoristiti informacije o trenutnom statusu organizacije i pokrenuti raspravu sa zaposlenicima o trenutnim i budući problemima; potrebno je da menadžment i zaposlenici razumiju trenutno i realno stvarno stanje stvari
  2. Potrebno je omogućiti zaposlenicima da educiraju menadžment o nezadovoljstvima i problemima s kojima se susreću u svakodnevnom obavljanju svog posla
  3. Potrebno je stvoriti kulturu dijaloga vezano uz izvještavanje. Davanje izvještaja je jedna stvar, kreiranje dijaloga na temelju izvještaja je nešto sasvim drugo. Dijalog bi trebao težiti zajedničkom razumijevanju problema organizacije.
  4. Potrebno je postaviti visoke standarde i očekivati od svih zaposlenika da ih dosegnu. Postavljanje visokih standarda u trenutnim okolnostima može potaknuti nezadovoljstvo postojećom situacijom i motivirati organizaciju na promjenu.

Sustav nagrađivanja je prema autorima svakako jedan jak motivator za uspješnost provedbe promjene. Prema profesoru E. Lawler-u postoje različiti sustavi nagrađivanja za različite faze implementacije promjene:

  • Sustavi nagrađivanja temeljeni na mjerenju učinka prikladni su za fazu motiviranja
  • Sustavni nagrađivanja temeljeni na bonus shemi pokazali su se uspješnim tijekom faze implementacije
  • Nakon što promjena zaživi unutar organizacije važno je voditi računa o sustavu nagrađivanja temeljenom prema učinku koji se fokusira na stratešku izvedbu i privlačenje/zadržavanje talentirani ljudi.

Nema tog sustava nagrađivanja koji će sam po sebi potaknuti na sudjelovanje i provedbu promjene. Potrebno je da ključni ljudi koji sudjeluju u promjeni posjeduju potrebna znanja, vještine, informacije i moć da provedu istu.

I odgovor na treće pitanje je prema autorima također relativno jednostavno. Kod organizacija koje provode promjenu tipa „Teorije E“ vjerojatno je potrebna čvrsta hijerarhijska struktura organizacije ali kod organizacija koje žele potaknuti promjenu „Teorije O“ ona se pokazala kao otegotna solucija. Evo nekoliko razmišljanja zašto je tome tako:

  • U hijerarhijskim organizacijama odluke se donose na višim instancama organizacije i očekuje se da ih niže instance provode; često zaposlenici imaju tendenciju opiranju provedbi odluka menadžera koji nisu upoznati sa svakodnevnim operativnim poslovanjem i problemima
  • Predlagatelji promjena najčešće su zaposlenici poduzetničkog duha koji su rijetkost u hijerarhijskim organizacijama
  • Hijerarhijska organizacija štiti dva velika neprijatelja promjene – birokraciju i osjećaj zaštićenosti trenutnom pozicijom
  • Uvođenje promjene zahtjeva suradnju motiviranih ljudi – hijerarhija često govori zaposlenicima što da rade nego što ih potiče na suradnju

Ako nema trenutačne opcije u kojoj se formalno može smanjiti hijerarhijski utjecaj na organizaciju (i time poboljšati kolaboraciju timova) može se pokušati kreirati mogućnost suradnje zaposlenika iz različitih odjela na različitim razinama.

I za kraj, autori daju četiri važna preduvijeta za organizaciju koja se sprema na promjenu:

  • Potrebno je napraviti procjenu spremnosti organizacije po svim jedinicama unutar iste
  • Potrebno je razumjeti kako funkcionira svakodnevno poslovanje svih jedinica unutar organizacije
  • Potrebno je dati zaposlenicima mogućnost da izraze svoje mišljenje i mogućnost da osjete da se njihov glas čuje
  • Potrebno je anulirati strah za komunikacijom iz organizacije

U slijedećem poglavlju autori prolaze kroz sam proces promjene pa će tako i navedena tema biti opisana u mom slijedećem blogu.

Uvođenje promjene u organizaciju – Uvod

Obzirom da sam nedavno promijenila posao i došla na veliki vlak promjena koje se događaju na novom radnom mjestu kao pravi geek prvo sam pokušala doći do malo više informacija o promjenama kao takvim. Vodeći se za citatom Benjamina Franklina – „Change is the only constant in life. Ones ability to adapt to those changes will determine your success in life.“ – krenula sam istraživati što me to sve očekuje.

Prva knjiga koja mi je došla pod ruku i koju sam progutala u rekordno kratkom vremenu bila je „Managing Change and Transition“ Harvard Business School Press-a. Obzirom da mi je jako puno informacija koje sam pročitala bilo toliko korisno da sam radila zabilješke odlučila sam ih predočiti u seriju blogova prvenstveno kao podsjetnik na meni osobno najvažnija zapažanja o kojima bi trebala voditi računa u narednom poslovnom periodu.

Pa krenimo redom.

Organizacije najčešće reagiraju promjenom uslijed vanjskih utjecaja (pojava novih tehnologija na tržištu, nove konkurencije, novih tržišta,…). Promjene se kao takve mogu grupirati u četiri velike skupine:

  • Strukturalne promjene (spajanja, akvizicije, konsolidacije,…)
  • Promjene smanjivanja troškova tzv „Cost cuting changes“ (smanjivanja troškova aktivnosti i operacija koje nisu esencijalne za organizaciju)
  • Procesne promjene (unapređenje postojećih procesa ili definiranje potpuno novih procesa unutar organizacije)
  • Promjene kulture organizacije (promjene koje se direktno tiču kulture zaposlenika organizacije)

Nijedna od ovih tipova promjena nije jednostavan proces koji garantirano polučuju uspjehom. Promišljanje i uzimanje u obzir procesa promjene kao i adekvatnog vođenja istoga povećava šansu za sveobuhvatnim uspjehom uvođenja nečega novoga u organizaciju.

Profesori M. Beer i N. Nohria definirali su dva pristupa promjeni:

  • Teorija E“ – tzv ekonomski ili „hard“ pristup koji dramatično i brzo povećava ekonomsku vrijednost organizacije; dolazi pristupom „Top-Down“, najčešće kroz smanjivanje troškova i strukturalne promjene
  • Teorija O“ – tzv organizacijski ili „soft“ pristup koji dugotrajnim promjenama u kulturi i organizaciji povećavaju performanse iste.

I jedan i drugi pristup promjenama ima svoje dobre i loše strane, i način na koji obje teorije mogu tijekom implementacije završiti neslavno pokazuju primjeri Scott Paper-a („Teorija E“) i Champion International-a („Teorija O“). Kombiniranjem ova dva pristupa GE je uspio 80tih kratkoročno postići dobre financijske rezultate i dugoročno podignuti vrijednosti brzine, jednostavnosti i samopouzdanja kulture organizacije.

Koji je pristup najbolji za danu organizaciju u danom trenutku ovisi o niz faktora. Svakako je dobro imati na umu ovu teoretsku podlogu.

Nastavak knjige opisuje kako se pripremiti za promjenu. To će biti tema mog slijedećeg bloga.