Povijesno gledano metodologije nastanka sastavnice su se mijenjale kako su se mijenjale metodologije rada unutar organizacije. Prvotno je sastavnica proizlazile iz crteža proizvoda. Trenutno se inženjerska sastavnica generira iz pojedinih 3D modela a sve ostale sastavnice proizilaze iz inženjerske. Budućnost ide u smjeru generiranja sastavnice iz tzv „Model Based“ pristupa rada unutar organizacija.

Možda je najbolje krenuti ispočetka.

Početci inženjerske dokumentacije sežu još u idejne skice proizvoda. Skice, najčešće prototipa, nužno nisu davale puno informacija o proizvodu, osim možda oblika i osnovnih gabarita.

Sljedeći korak je bio tzv. detaljni dizajn proizvoda. Rezultat detaljnog dizajna je izrada tehničke dokumentacije (crteža) kojima su se davale sve relevantne infomacije o samom proizvodu kao i njegovoj proizvodnji (detaljni oblik, dimenzije, broj komada, materijal, listu sastavnih dijelova – ako je riječ o sklopu, redoslijed sastavljanja, itd).

Tu se cijela stvar komplicira.

Ako govorimo o listi dijelova (budućoj sastavnici) u njoj se mogu nalaziti dijelovi koji se izrađuju unutar organizacije, dijelovi koji se naručuju od vanjskih dobavljač i standardni dijelovi.

Svaki pojedinačni dio unutar sastavanice tijekom svog životnog ciklusa je podložan izmjenama stoga se usporedno sidejom „rađanja“ sastavnice javila potreba za upravljanjem izmjenama iste. Uveli su se pojmovi poput verzije i revizije.

Također svaki svaki crtež (bilo dijela bilo sklopa) bilo je potrebno identificirati s tzv jedinstvenim identifikatorom (brojem crteža). Vremenom je broj crteža dobio „pamet“ pa je nastala tzv govoreća šifra crteža iz koje se dalo iščitati dosta informacija o dijelu ili sklopu na crtežu (kojem projektu pripada, gdje se nalazi unutar sklopa, koja je verzija/revizija,…).

Sastavnica generirana iz crteža je samo dio sastavnice tj informacija koje su potrebne da bi se proizveo pojedini proizvod. Ostatak informacija najčešće se kreirao u ERP sustavu u kojemu su se (uz sastavnicu generiranu iz crteža) ručno upisivale sve dodatne relevantne informacije potrebne za izradu proizvoda. Ovakva „hibridna“ sastavnica sadržavala bi informacije relevantne za proizvodnju.

Prijenos informacija iz odjela u odjel:

Svaki od tri opisana procesa stvaranja sastavnice se odvijao unutar pojedinih odjela organizacije. Procesno su se kreirali tzv „silosi“ informacija koji su dodatno otežavali upravljanje i kontrolu istih.

Najveći izazov rada s tzv hibridnim sastavnicama i dokumentacijom koju prate tzv govoreće šifre je možda mogućnost pogreške izazvana ljudskim faktorom (krivo prepisana informacija, ne ažurna dokumentacija, …).

U slijedećem blogu nastavljamo s razvojem upravljanja BOM-a.