Uvođenje promjene u organizaciju – Kako provesti promjenu

Nastavno na prethodna dva bloga gdje sam govorila općenito o promjenama u organizacijama i nakon toga o preduvjetima koji su potrebni da se promjena provede, u ovom testu ću se osvrnuti na korake kojima se može doći do uspješne implementacije promjene prema autorima Harvard business essentials – Managing Change and Transition-a.

Iako je poražavajući postotak potpuno uspješnih implementacija promjena (svega 10%) promjene su neophodne. Autor Managing change and transition Richard Luecke, navodi zapažanja i zaključe profesora M Beer-a, R. Eisenstat-a i B Spector-a kao i zapažanja GM Management Development Center-a i R. Schaffer-a i H. Thomson-a.

Iskustva i zapažanja sažeti su u sedam koraka kojima se dolazi do uspješno implementirane promjene. Koraci su redom opisani:

Prepoznavanje poslovnih problema i njihovih rješenja kroz predani zajednički rad

Ovaj prvi korak je nužan jer daje odgovor svakom zaposleniku „Zašto nam je potrebna promjena?“. Tek kada se svaki sudionik promjene može poistovjetiti s problemom, lakše može i pristupati rješavanju istoga. Slijedeći odgovor koji bi trebalo proizaći iz prve faze implementacije promjene je odgovor na pitanje „Kako ćemo provesti promjenu?“. U kreiranju odgovora na ovo pitanja također je esencijalno da sudjeluju svi članovi tima koji će direktno provoditi promjenu. Osim što ih se tako motivira, zaposlenici se obvezuju da će sudjelovati u rješenju koji su sami predložili.

Kreiranje zajedničke vizije organizacije i upravljanja konkurentnošću

Zaposlenici koji su direktno zaduženi za implementaciju promjene moraju imati jasnu viziju o istoj. Također, potrebno je da zajedno s timovima artikuliraju promjenu s jasnim odgovorom na pitanja:

  • Kako promjena direktno poboljšava poslovanje?
  • Kakve koristi imaju zaposlenici od poboljšanja poslovanja?

Prema J. Kotter-u vizija promjene mora biti efektna i trebala bi posjedovati niže navedene karakteristika:

  • Trebala bi opisivati željenu budućnost – opisivati ono što bi zaposlenici bili sretni imati ovaj tren da imaju tu mogućnost
  • Trebala bi biti uvjerljiva – biti toliko bolja od trenutnog stanja da bi zaposlenici rado uložili dodatni napor i žrtvu za njeno provođenje
  • Trebala bi biti realistična
  • Trebala bi biti fokusirana
  • Trebala bi biti fleksibilna – omogućiti izmjene uslijed promjenjivih okolišnih okolnosti
  • Trebala bi biti jasna – biti dovoljno jasna da se može komunicirati na svim nivoima organizacije s razumijevanjem

Definiranje vodstva

Prema Beer-u, Eisenstat-u i Spector-u učinkoviti lideri imaju tri važne osobine:

  • Istinski vjeruju da je revitalizacija ključ konkurentnosti i da će fundamentalna promjena značajno utjecati na konačni rezultat revitalizacije – i to jasno i glasno artikuliraju
  • Svoje uvjerenje artikuliraju u obliku vjerodostojne i uvjerljive vizije
  • Posjeduju izvrsne vještine ophođenja s ljudima i organizacijsko-operativne vještine kako implementirati viziju. Prema Beer-u, jedino lideri koji imaju veliko iskustvo u operativnom menadžmentu su sposobni uspješno provesti viziju do kraja. Nedostatak ovih kompetencija uveliko ugrožava implementaciju promjene.

Fokusiranje na rezultat a ne na pojedine aktivnosti

Prema R.H.Schaffer-u i H.A.Thomson-u (“Successful Change Programs Begin with Results”) najbolja implementacija promjene desila se kada su se s programa usmjerenih na aktivnosti fokusirali na mjerljivo kratkoročno poboljšanje učinka. Inkrementalnim poboljšavanjem procesa s malim fokusiranim grupama i mjerljivim rezultatima postižu se bolji rezultati. Na njihovom primjeru implementacije vođene ovom premisom nakon tri godine implementacije rezultati su bili duplo bolji od očekivanih i organizacija je usvojila promjene spontano, bez ikakvog otpora – zaposlenici su vidjeli mjerljiva poboljšanja u svom svakodnevnom poslovanju.

Kreiranje promjene na periferiji organizacije, omogućavanje širenje promjene u druge odjele bez pretjeranog forsiranja “Top-down”

Velike tzv „Big Bang“ implementacije promjena povijesno su se pokazale kao loše. Uspješno provođenje promjene unutar jednog odjela organizacije, širenje tzv „dobrog glasa“ kroz organizaciju i organskog prihvaćanja promjene u drugim odjelima, pokazalo se kao puno uspješniji pristup implementaciji. Prema Rogers-u veća vjerojatnost uspjeha implementacije može se očekivati ako planirana promjena ima slijedeće karakteristike:

  • Jasno artikulirane prednosti naspram trenutnog „statusa qou“
  • Kompatibilnost s jasno ukorijenjenim vrijednostima, potrebama i iskustvima zaposlenika na koje se direktno odnosi
  • Jasno definirane zahtjeve promjene
  • Mogućnost eksperimentiranja/testiranja promjene u malom opsegu
  • Mogućnost promatranja/testiranja promjene u promijenjenim (poslovnim) okolnostima

Institucionaliziranje uspjeha kroz formalna pravila, sustave i strukture

Nakon dugotrajnog i uspješnog obavljenog posla implementacije promjene potrebno je istu integrirati unutar procesa organizacije. Ovaj korak je neophodan i jedini je način da promjena dugotrajno zaživi unutar organizacije.

Praćenje i prilagodba strategije potencijalnim problemima nastalim tijekom procesa promjene

Proces promjene nije linearan. Postoji velika vjerojatnost da će tijekom implementacije doći do promjene/modifikacije originalnoga plana. Potrebno je voditi računa da se promjene adekvatno provedu kroz strategiju.

Uvođenje promjene u organizaciju – Kako se pripremiti za promjenu

Nastavno na moj predhodni blog u kojemu prolazim kroz osnovne pojmove uvođenja promjene u nekoj organizaciji referirajući se na knjigu Managing Change and Transition“ Harvard Business School Press-a u ovom blogu sam zabilježila svoje natuknice iz knjige vezane uz preduvijete za provođenje iste.

Pa krenimo redom.

Osnovni preduvjeti za primjenu i provedbu promjene unutar organizacije prema autorima knjige su:

  1. Postojanje učinkovitih i respektiranih lidera
  2. Postojanje osobne motiviranosti zaposlenika organizacije za promjenom
  3. Postojanje ne-hijerarhijske strukture organizacije u kojoj su zaposlenici naučeni na kolaborativni (zajednički) rad

Pravo pitanje je kako to postići? Autori knjige dali su neka zanimljiva promišljanja.

Odgovor na prvo pitanje je dosta jednostavan. Lidere na vodećim pozicijama koji nemaju učinak i poštivanje tima potrebno je maknuti s tih pozicija. Nema drugog rješenja. Dokazano je iz više perspektiva da takvi lideri daju loš učinak na organizaciju. Organizacija može imati izvanredne financijske uvijete, ugodno okruženje za rad i omogućiti zaposlenicima razne načine kako zadobiti njihovu lojalnost ali loši voditelji će prvo otjerati najbolje zaposlenike i samim tim pogoršati motiviranost ostatka tima. Loši lideri su najčešće neefikasni u motiviranju zaposlenika, pogotovo za prihvaćanjem i sudjelovanjem u promjenama. Na vodeće pozicije potrebno je zaposliti učinkovite i poštovane lidere koji će pripremiti organizaciju na promjenu i koji će zajedno sa svojim timom biti sposobni tu istu promjenu iznjedriti.

Odgovor na drugo pitanje, prema autorima, zahtjeva malo dužu elaboraciju. Jedna od mogućnosti kako se može potaknuti motiviranost za promjenom proizlazi iz trenutnog nezadovoljstvom situacijom u kojoj se organizacija nalazi. Što je nezadovoljstvo veće motiviranost je također veća. „Status qou“ može u organizaciji kod pojedinaca izazvati poriv za promjenom ili zadržavanje istoga. Potrebno je jasno artikulirati organizaciji da je „status qou“ dokazano nazadovanje a ne stagnacija u trenutnim tržišnim okolnostima i da jedino promjena dovodi do napretka.

Tzv status organizacije „change or die“ može biti uspješan motivator za dosta uspješnih provedbi promjene unutar organizacije. Da li zbilja mora doći do tog scenarija? Prema profesoru M. Beer-u nije potrebno da se organizacija nalazi u tzv spirali smrti da bi prihvatila i provela promjenu. Vjeruje da lideri promjene mogu na vrijeme upozoriti menadžment na svoju zabrinutost situacijom i da svi zajedno mogu planski pristupiti promjeni kroz četiri pristupa:

  1. Potrebno je iskoristiti informacije o trenutnom statusu organizacije i pokrenuti raspravu sa zaposlenicima o trenutnim i budući problemima; potrebno je da menadžment i zaposlenici razumiju trenutno i realno stvarno stanje stvari
  2. Potrebno je omogućiti zaposlenicima da educiraju menadžment o nezadovoljstvima i problemima s kojima se susreću u svakodnevnom obavljanju svog posla
  3. Potrebno je stvoriti kulturu dijaloga vezano uz izvještavanje. Davanje izvještaja je jedna stvar, kreiranje dijaloga na temelju izvještaja je nešto sasvim drugo. Dijalog bi trebao težiti zajedničkom razumijevanju problema organizacije.
  4. Potrebno je postaviti visoke standarde i očekivati od svih zaposlenika da ih dosegnu. Postavljanje visokih standarda u trenutnim okolnostima može potaknuti nezadovoljstvo postojećom situacijom i motivirati organizaciju na promjenu.

Sustav nagrađivanja je prema autorima svakako jedan jak motivator za uspješnost provedbe promjene. Prema profesoru E. Lawler-u postoje različiti sustavi nagrađivanja za različite faze implementacije promjene:

  • Sustavi nagrađivanja temeljeni na mjerenju učinka prikladni su za fazu motiviranja
  • Sustavni nagrađivanja temeljeni na bonus shemi pokazali su se uspješnim tijekom faze implementacije
  • Nakon što promjena zaživi unutar organizacije važno je voditi računa o sustavu nagrađivanja temeljenom prema učinku koji se fokusira na stratešku izvedbu i privlačenje/zadržavanje talentirani ljudi.

Nema tog sustava nagrađivanja koji će sam po sebi potaknuti na sudjelovanje i provedbu promjene. Potrebno je da ključni ljudi koji sudjeluju u promjeni posjeduju potrebna znanja, vještine, informacije i moć da provedu istu.

I odgovor na treće pitanje je prema autorima također relativno jednostavno. Kod organizacija koje provode promjenu tipa „Teorije E“ vjerojatno je potrebna čvrsta hijerarhijska struktura organizacije ali kod organizacija koje žele potaknuti promjenu „Teorije O“ ona se pokazala kao otegotna solucija. Evo nekoliko razmišljanja zašto je tome tako:

  • U hijerarhijskim organizacijama odluke se donose na višim instancama organizacije i očekuje se da ih niže instance provode; često zaposlenici imaju tendenciju opiranju provedbi odluka menadžera koji nisu upoznati sa svakodnevnim operativnim poslovanjem i problemima
  • Predlagatelji promjena najčešće su zaposlenici poduzetničkog duha koji su rijetkost u hijerarhijskim organizacijama
  • Hijerarhijska organizacija štiti dva velika neprijatelja promjene – birokraciju i osjećaj zaštićenosti trenutnom pozicijom
  • Uvođenje promjene zahtjeva suradnju motiviranih ljudi – hijerarhija često govori zaposlenicima što da rade nego što ih potiče na suradnju

Ako nema trenutačne opcije u kojoj se formalno može smanjiti hijerarhijski utjecaj na organizaciju (i time poboljšati kolaboraciju timova) može se pokušati kreirati mogućnost suradnje zaposlenika iz različitih odjela na različitim razinama.

I za kraj, autori daju četiri važna preduvijeta za organizaciju koja se sprema na promjenu:

  • Potrebno je napraviti procjenu spremnosti organizacije po svim jedinicama unutar iste
  • Potrebno je razumjeti kako funkcionira svakodnevno poslovanje svih jedinica unutar organizacije
  • Potrebno je dati zaposlenicima mogućnost da izraze svoje mišljenje i mogućnost da osjete da se njihov glas čuje
  • Potrebno je anulirati strah za komunikacijom iz organizacije

U slijedećem poglavlju autori prolaze kroz sam proces promjene pa će tako i navedena tema biti opisana u mom slijedećem blogu.

Uvođenje promjene u organizaciju – Uvod

Obzirom da sam nedavno promijenila posao i došla na veliki vlak promjena koje se događaju na novom radnom mjestu kao pravi geek prvo sam pokušala doći do malo više informacija o promjenama kao takvim. Vodeći se za citatom Benjamina Franklina – „Change is the only constant in life. Ones ability to adapt to those changes will determine your success in life.“ – krenula sam istraživati što me to sve očekuje.

Prva knjiga koja mi je došla pod ruku i koju sam progutala u rekordno kratkom vremenu bila je „Managing Change and Transition“ Harvard Business School Press-a. Obzirom da mi je jako puno informacija koje sam pročitala bilo toliko korisno da sam radila zabilješke odlučila sam ih predočiti u seriju blogova prvenstveno kao podsjetnik na meni osobno najvažnija zapažanja o kojima bi trebala voditi računa u narednom poslovnom periodu.

Pa krenimo redom.

Organizacije najčešće reagiraju promjenom uslijed vanjskih utjecaja (pojava novih tehnologija na tržištu, nove konkurencije, novih tržišta,…). Promjene se kao takve mogu grupirati u četiri velike skupine:

  • Strukturalne promjene (spajanja, akvizicije, konsolidacije,…)
  • Promjene smanjivanja troškova tzv „Cost cuting changes“ (smanjivanja troškova aktivnosti i operacija koje nisu esencijalne za organizaciju)
  • Procesne promjene (unapređenje postojećih procesa ili definiranje potpuno novih procesa unutar organizacije)
  • Promjene kulture organizacije (promjene koje se direktno tiču kulture zaposlenika organizacije)

Nijedna od ovih tipova promjena nije jednostavan proces koji garantirano polučuju uspjehom. Promišljanje i uzimanje u obzir procesa promjene kao i adekvatnog vođenja istoga povećava šansu za sveobuhvatnim uspjehom uvođenja nečega novoga u organizaciju.

Profesori M. Beer i N. Nohria definirali su dva pristupa promjeni:

  • Teorija E“ – tzv ekonomski ili „hard“ pristup koji dramatično i brzo povećava ekonomsku vrijednost organizacije; dolazi pristupom „Top-Down“, najčešće kroz smanjivanje troškova i strukturalne promjene
  • Teorija O“ – tzv organizacijski ili „soft“ pristup koji dugotrajnim promjenama u kulturi i organizaciji povećavaju performanse iste.

I jedan i drugi pristup promjenama ima svoje dobre i loše strane, i način na koji obje teorije mogu tijekom implementacije završiti neslavno pokazuju primjeri Scott Paper-a („Teorija E“) i Champion International-a („Teorija O“). Kombiniranjem ova dva pristupa GE je uspio 80tih kratkoročno postići dobre financijske rezultate i dugoročno podignuti vrijednosti brzine, jednostavnosti i samopouzdanja kulture organizacije.

Koji je pristup najbolji za danu organizaciju u danom trenutku ovisi o niz faktora. Svakako je dobro imati na umu ovu teoretsku podlogu.

Nastavak knjige opisuje kako se pripremiti za promjenu. To će biti tema mog slijedećeg bloga.

Biblija PLM-a – knjiga s kojom je započela moja PLM avantura

Knjiga na koju se referiram u samom opisu profila i knjiga s kojom bih željela otvoriti ovo poglavlje u kojem opisujem meni bitnu literaturu je svakako knjiga John Stark-a – Product Lifecycle Management (Volume 2). Meni osobno je bila polazna točka istraživanja PLM-a.

John Stark je jedan od začetnika ideje PLM-a. Prema njegovim riječima ovu knjigu (kao i mnoge druge) napisao je iz potrebe da na jednom mjestu objedini sve pojmove koji se susreću u cjelokupnom procesu rada s PLM-om. Knjiga služi i kao edukacijski udžbenik na nekoliko sveučilišta.

U prvom dijelu autor pokušava odgovoriti na pitanja što je PLM, zašto je nužan, gdje i kada se koristi i na kraju tko i kako bi trebao sudjelovati u PLM-u. Tijekom cijele knjige autor pokušava u cjelinama sustavno odgovoriti na gore navedena pitanja.

Knjigu sam prvi put pročitala (tijekom ljetnog odmora) ali joj se stalno vraćam. Nisam još naišla na pojam u svakodnevnoj radnoj praksi koji knjiga ne opisuje. Na početku mi je uveliko pomogla da uopće shvatim koncept PLM-a i kako ga mogu aplicirati na moj svakodnevni posao. Obzirom da se veliki dio mog posla odnosi na savjetovanje knjiga mi je bila od neizmjerne pomoći pri postavljanju temelja ideje PLM-a.

Knjiga mi trenutno služi kao mala enciklopedija PLM-a – svaki put kada imam neko pitanje prvo se konzultiram s njom pa onda počnem istraživati bespuća interneta.

Meni je osobno trenutno najzanimljiviji dio vezan uz organizaciju i procese ali to je zato što je taj segment trenutno u fokusu mog posla i interesa.

Ono što bih svakako preporučila je poglavlja o proizvodu (Product) i podatcima proizvodima (Product Data). Obzirom da je proizvod fokus oko kojega se „vrti“ cijeli PLM, autor ga je opisao ne izostavivši niti jedan bitan segment proizvoda (od atributa koji ga opisuju preko verzija, revizija, varijanti, opcija pa do zahtjeva, strukture, arhitekture proizvoda, itd). Jedna od meni važnijih tema je svakako upravljanje podatcima (Product Data management). Veliki osvrt je dan na probleme koji se javljaju prilikom rada s podatcima. Meni je ovo poglavlje značajno pomoglo u mom svakodnevnom radu samim time što sam shvatila da organizacije diljem svijeta imaju slične probleme i potrebna su im slična (PLM) rješenja u njihovom poslovanju.

Svakako je topla preporuka početnicima kao i svima koji već dugi niz godina rade u PLM-u.

Upravljanje projektom/programom/portfoliom (Project/Program/Portfolio Management)

Prema definiciji upravljanje projektom je primjena procesa, metoda, vještina, znanja i iskustava za postizanje specifičnih ciljeva projekta prema kriterijima prihvatljivosti unutar dogovorenih parametara. U praktičnom izričaju projekt je jedinstveni poduhvat s početkom i završetkom, proveden radi ostvarivanja zadanih ciljeva unutar zadanih ograničenja cijene, vremena, kvalitete, i očekivanja kupca / naručitelja. Upravljanje projektom ima konačne rezultate koji su ograničeni na ograničeni vremenski okvir i proračun.

Upravljanje s programom je proces upravljanja nekoliko povezanih projekata a upravljanje portfoliom je upravljanje s više programa s ciljem unapređenja rada organizacije.

Većina tvrtki u okruženju najčešće barata s procesima upravljanja projektima stoga je fokus ovog bloga upravo na toj temi.

Svaki projekt je u svom okviru jedinstven, ograničen budžetom, resursima i rasporedom, usmjeren prema provođenju opsega projekta.

Iz vlastite prakse mogu reći da je vođenje projekata zanat koji se usavršava sa iskustvom. Voditelj projekta je žongler s lopticama od kojih svaka loptica predstavlja opseg projekta (eng. Scope), plan projekta (eng. Schedule), budžet projekta (eng. Scope), resurse na projektu, rizike projektu, itd. Najvažniji posao voditelja projekta je da dobro balansira sa svim aspektima projekta tj da ne dozvoli da mu nijedna loptica ispadne iz ruke.

Postoje različite metodologije vođenja projekata, tzv „Waterfall“ metodologija, adaptivan metodologija, agilna metodologija, tzv „Six sigma“ metodologija, itd, i one se razlikuju o vrstama projekata kojima upravljaju i potrebama organizacije koja upravlja s projektima. Kod vođenja projekata bitno je odlučiti metodologiju rada, pravila i način postupanja na projektu, komunikaciju među članovima tima, način upravljanja rizicima i praćenja napretka na projektu i svih tih dogovorenih procedura se strogo pridržavati.

Osnovne prednosti projektnog vođenja za uspješnost projekta su svakako:

  • Skraćivanje životnog ciklusa proizvoda (PLM)
  • Sužavanje prostora za lansiranje proizvoda (i vremensko i financijski)

Vođenje projekata je vještina koja se kontinuirano razvija i uveliko može utjecati na životni ciklus proizvoda (PLM).

Upravljanje zahtjevima (eng Requirements Management)

Zahtjevi su po definiciji popis svih fizičkih i/ili funkcionalnih potreba koje jedan proizvod treba ispunjavati. Zahtjeve je potrebno ispuniti da bi se ostvarila i/ili poboljšala preformansa i kvaliteta samog proizvoda. Oni moraju biti specifični, jasni i koncizni, provjerljivi, izvedivi i realni i svakako neophodni.

Upravljanje zahtjevima je iterativni proces dokumentiranja, analiziranja, praćenja, određivanja prioriteta i definiranja zahtjeva, a zatim kontroliranja promjena i komuniciranja s relevantnim dionicima tijekom životnog ciklusa proizvoda. Cjelokupan proces ima svrhu rada s ažurnim i odobrenim zahtjevima u svrhu ispunjavanja istih.

Obzirom da je prema istraživanju CHAOS-a prvih pet razloga zašto projekti (npr razvoja proizvoda) nisu uspješni tri se odnose na zahtjeve i to na činjenicu da:

  • korisnici/kupci nisu dovoljno involvirani u definiranje zahtjeva
  • zahtjevi nisu dovoljno detaljno definirani ili njihovo ispunjavanje ne zadovoljava kriterije uspješnosti
  • upravljanje konstantnim izmjenama zahtjeva nije kvalitetno provedeno,

stoga je iznimno važno kvalitetno i sustavno upravljanje istima.

Kvalitetno upravljanje zahtjevima svakako doprinosi razvoju proizvoda kroz:

  • Smanjenje troška razvoja/proizvodnje proizvoda
  • Poboljšanje kvalitete
  • Smanjenje rizika tijekom cjelokupnog životnog ciklusa proizvoda

Zahtjevi kod implementacije PLM-a najčešće se odnose na poslovne (biznis) zahtjeve koji su u pravilu procesno orijentirani. Definiranje postojećeg (as is) stanja i usklađivanje istoga s mogućnostima pojedinih programskih rješenja jedan je od većih izazova prilikom implementacije PLM-a. Kvalitetno upravljanje zahtjevima od krucijalnog je značenja tijekom svake PLM implementacije.

Upravljanje različitim CAD sustavima (eng Multi CAD Management)

Postoje razni razlozi zašto se unutar organizacije pa čak i unutar istog odjela koriste različiti CAD sustavi (postoji potreba za funkcionalnostima koje ne zadovoljava samo jedan CAD sustav, postoji potreba rada s različitim dobavljačima koji koriste različite CAD sustave, različiti odjeli koriste različite CAD sustave – ECAD, MCAD, itd). Korištenje više CAD sustava unutar iste organizacije danas je više pravilo nego iznimka stoga se potreba za upravljanjem podacima različitih CAD sustava nameće kao nužnosti.

Neke od osnovnih prednosti upravljanjem podacima različitih CAD sustava s PDM (Product Data Management) su:

  • Centralizirano upravljanje svim CAD podacima
  • Centralizirano spremanje svih CAD podataka
  • Mogućnost korištenja drugih funkcionalnosti PLM-a (upravljanje sastavnicama, upravljanje izmjenama, upravljanje konfiguracijama, …) neovisno o kojem CAD sustavu se radi

Organizacije se susreću s velikim izazovom upravljanja podacima nekompatibilnih CAD sustava. Npr. Prilikom razvoja proizvoda kreira se velika količina podataka s različitim CAD sustavima.  U svrhu što kvalitetnijeg i bržeg plasiranja proizvoda na tržište svi sudionici procesa razvoja su primorani dijeliti svoje podatke o proizvodu s ostalim članovima tima.

Izazov kontrole i upravljanja takvim podacima, unutar organizacije, jedino se može riješiti definiranim sustavom upravljanja različitim CAD sustavima. Ovakav pristup osigurava jedinstveno mjesto istine tzv „single source of truth“.

Na tržištu postoje velik broj programskih rješenja s različitim metodologijama pristupa upravljanju različitim CAD sustavima. Svima je zajedničko da omogućavaju korištenja većine CAD formata koji se svakodnevno koriste u inženjerskim uredima. Najčešće omogućavaju otvaranje grafičke reprezentacije CAD modela, modifikaciju i mogućnost upravljanja s istim.

Najznačajnije prednosti uporabe MultiCAD sustava su:

  • Smanjenje vremena razvoja i plasiranja proizvoda na tržište
  • Optimiziran proces kreiranja, provođenja i praćenja izmjena
  • Mogućnosti korištenja postojećeg znanja organizacije

Organizacije u regiji su prepoznale potrebu za uvođenjem reda u svoje inženjerske urede koji koriste više različitih CAD sustava. Implementacije takvih sustava nikada nisu jednostavne ali su svakako nužne.

Upravljanje (inženjerskim) izmjenama

Tijekom (inženjerskog) stvaranja proizvoda, ovisno o procesu u kojemu se proizvod nalazi, neminovno dolazi do potrebe do praćenjem izmjena (eng Change management). Pa tako od konceptualnog dijela stvaranja proizvoda, gdje se raspravlja o zahtjevima za proizvodom i eventualnim prototipom istoga, do samog razvojnog i proizvodnog procesa izmjene su više pravilo nego iznimka. Definirano, strukturirano i temeljito praćenje izmjena ključno je za kvalitetan ishod kreiranja novog proizvoda. Posljedice organizacija koje ne shvaćaju proces praćenja izmjena ozbiljno najčešće rezultiraju doradama, ne planiranim radim satima, „škartovima“, itd.

Neki od osnovnih pojmova (procesa) koji se javljaju u procesu praćenja izmjena su:

  1. Zahtjev za izmjenom (eng Change Request (CR)) kao proces se može javiti u bilo kojem od procesa stvaranja proizvoda (unutar i izvan organizacije). Osnovni koraci ovog procesa su zaprimanje zahtjeva, analiza zahtjeva, korektivan mjera (ako je ima) i zaključivanje zahtjeva. Korektivne mjere najčešće donose (kod velikih organizacija i promjena koje imaju značajni utjecaj na životni ciklus proizvoda) tzv Odjel za promjene (Change Control Bord (CCB)).
  2. Narudžba za inženjerskom izmjenom (eng Engineering Change Order (ECO)) je proces koji nastaje nakon pozitivno završene analize zahtjeva za izmjenom. Ako postoji opravdan razlog za izmjenom koji je odobren od strane CCB-a, zahtjev se prosljeđuje odgovorim timovima koji ga sprovode.
  3. Akcije promjene(a) (eng Change Action (CA)) je set aktivnosti kojima se opisuju potrebne radnje da bi se neka promjena izvela unutar ECO-a. Opisuju niz aktivnosti kojima se izvršava potrebna izmjena.

Svaki od navedenih procesa prolazi kroz svoje životne cikluse, ima svoje točno definirane izlazne i ulazne parametre, rokove za izvršenje kao i osobe zadužene za obavljanje pojedinih aktivnosti unutar procesa.

Ovisno o kompleksnosti organizacije, o kompleksnosti razvoja samog proizvoda i u konačnici o kompleksnosti izmjene i utjecaju na sam proizvod potrebno je voditi računa o jednom od navedenih procesa kojima se mogu pratiti izmjene. Možda najvažniji segment kvalitetnog praćenja izmjena je i njihova dobra dokumentiranost. Cijeli proces se čini dosta administrativno zahtjevnim – što svakako jeste – ali uštede u smanjivanju dorada, dodatnih radnih sati, „škartova“ i sl  mogu potaknuti organizacije da vode više računa o izmjena i praćenju istih.

Trendovi digitalizacije

Trendovi razvoja novih tehnologija mijenjaju se brže nego ikada. Niti PLM nije pošteđen promjena koje se događaju na globalnom tržištu. Sve veći izazovi tržišta pred kojima se organizacije svakodnevno nalaze dodatno su ubrzani i naglašeni posljedicama COVID pandemije.

Možda jedan od najvećih izazova u pandemijsko vrijeme razvojno-proizvodnim organizacijama predstavljao je pristup informacijama. Informacije u većini takvih organizacija nalaze se najčešće, ili u papirnatom obliku ili u različitim formatima unutar pojedinih odjela, predstavljajući tzv „silose“ informacija. Dislociranost i nemogućnost pristupa točnim informacijama u realnom vremenu mnogim je organizacijama zadalo dosta glavobolje tijekom pandemijske krize. Ovo je samo jedan od primjera nužnosti uvođenja PLM-a kroz digitalne tehnologije.

Samo jednim  navedenim primjerom pitanje digitalizacije poslovanja postalo je prioritet na svim razinama upravljanja organizacijama. Zanimljiv članak na temu trendova digitalnih transformacija organizacija napisao je Peter A. Bilello, Predsjednik i CEO CIMdata-e za engineering.com. Članak opisuje 12 pokretača digitalne transformacije. Dvije točke mi se posebno čine zanimljivim kao ideja i jedan od prvih koraka pri digitalnoj transformaciji i uvođenju PLM-a.

„End to end“ (E2E) povezanost je možda i najznačajnija ideja. Povezati životni ciklus razvoja proizvoda od definiranja zahtjeva do proizvodnje i isporuke jedna je od temeljnih ideja PLM-a. Suradnja ljudi kroz procese od početka do kraja uz pomoć novih tehnologija je je najkraći opis „End to End“ povezanosti. Tijekom tog procesa omogućava se nesmetan protok informacija, eliminiraju se „silosi“ informacija i omogućava se pristup potrebnim informacijama u realnom vremenu.

Upravljanje podacima i precizno definirani procesi sastavni su dio prethodne točke. Precizno definirani procesi unutar organizacije nužan su preduvjet i jedan od prvih koraka potrebnih za uspješno provođenje digitalne transformacije. Procesima se definira na koji način ćemo upravljati podacima. Te dvije cjeline u pravilu najčešće predstavljaju početne projekte implementacije PLM-a.

Svakako će u slijedećem periodu jedan od najvažnijih aspekata digitalne transformacije a samim tim i implementacije PLM-a biti digitalizacija upravljanja procesima i podacima.

Ostali trendovi su naravno zanimljivi za razmatranje i sigurno jedan od logičnih smjerova kojima bi se trebalo voditi prilikom donošenja strateških odluka implementacije digitalnih tehnologija.

Ono što bih ja osobno dodala kao neizostavna trend razvoja novih digitalnih tehnologija je svakako razvoj poslovnih platformi. Veliki proizvođači programskih rješenja godinama razvijaju poslovne platforme i neke od njih spremno pokrivaju veliki dio PLM procesa. Svakako će biti zanimljivo vidjeti za koje će se tehnologije organizacije prilikom implementacijskih projekata odlučiti.

Današnje stanje s BOM-ovima

Povijesnim uvođenjem novih tehnologija (prelazak iz 2D-a u 3D) organizacije su evoluirale i kreirale nove metodologije rada. Sa svakom novom tehnologijom uvodila su se poboljšanja i unapređivali su se procesi rada.

Obzirom na pojedini proizvod, obzirom na zrelost same organizacije, pojedini procesi razvoja rješavali su se i još uvijek se rješavaju na razne načine. Najdalje u sistematiziranom pristupu problematici došla je obrambena i automobilska industrija (iz čiste potrebe i nužde). Velike kompanije su si mogle priuštiti sustavan pristup uvođenju PLM-a. Kako je to napravila PSA grupa opisali su gospoda Jean-Jacques Uran-Galindo i Serge Ripailles u članku PLM at GROUPE PSA.

3D (CAD) alati imaju svoje zakonitosti i način rada, imaju jako puno prednosti (Digital Mock-up, mogućnost korištenja već kreiranih produkata,…) i metodološki najčešće prate potrebe velikih organizacija.

Manje organizacije (SME/SMB) si nisu mogle priuštiti tako organiziran pristup i prelazak s 2D na 3D tehnologija su prilagođavale svoj potrebama. Postojeće procese su pokušavale preslikati unutar okvira novih tehnologija. Obzirom na manjak strateškog uvođenja novih tehnologija koje upravljaju s podacim, promjenama, standardnim dijelovima, tzv „reused“ dijelovima, itd trenutno stanje u regiji je u najmanju ruku izazovno.

Dio organizacija je odlučio zadržati postojeće metodologije rada s crtežima i govorećim šiframa, dio BOM-a kreirati unutar npr Excel dokumenta a 3D modele koristiti isključivo za modeliranje i funkcionalnu kontrolu.

Dio organizacija je odlučio prilagoditi 3D modele i njihovu nomenklaturu BOM-u kojeg su kreirali iz 3D modela. Doduše, to je u pravilu samo djelomični EBOM koji je potrebno nadopuniti i naknadno od njega kreirati MBOM (najčešće prepisivanjem u npr Excel).

Dio organizacija je odlučio otići korak dalje pa je počeo koristiti napredne funkcionalnosti 3D modeliranja i automatizirati postojeće modele. Pitanje BOM-ova je i dalje ostalo neautomatizirano.

Ako se na sve gore navedene scenarije uključi implementirani PDM sustav sa svojim zakonitostima (životni ciklus, verzije, revizije, pravila imenovanja, …) ili implementirani ERP sustav sa svojim zakonitostima cijeli proces se komplicira. Korisnici sustava imaju sve više i više administrativnog posla, obzirom da informacije „žive“ u svojim silosima i nema nesmetane kolaboracije između odjela uprava najčešće nema jasnu sliku niti jasno i točno izvještavanje. Nezadovoljstvo implementiranim sustavima u većini takvih organizacija je jako veliko.

Sva ova „hibridna“ rješenja su najbolja rješenja koje su organizacije donosile u datim okolnostima. „Silosi“ informacija su specifičnost svake od navedenih metodologije rada i nužnost za rješavanjem istih se trenutno nameće kao nepresušna potreba.

Nužnost za definiranim i sustavnim upravljanjem svim gore navedenim stavkama je izazov koji će biti potrebno rješavati u svrhu opstanka na sve zahtjevnijem i konkurentnijem tržištu.

U nekom od slijedećih blogova opisat ću nekoliko primjera dobre prakse kojima se rješava pitanje generiranje BOM-ova.